Ovaj praznik svojevrsni je simbol vizije i borbe o većim pravima radnika, boljem položaju zaposlenih i sveta koji bi možda mogao da se izgradi.
Širom sveta mnogobrojne javne manifestacije predstavljaju znak opšte solidarnosti i borbe za socijalnu pravdu.
Sve je počelo u Čikagu 1886. godine kada su desetine hiljada radnika demonstrirale ulicama tražeći poboljšanje svojih prava, pre svega dosledno poštovanje osmočasovnog radnog vremena. Nastalo je “Pravilo tri osmice” – osam sati rada, osam sati odmora i osam sati slobodnih aktivnosti. Na gotovo revolucionarne zahteve radnika policija je reagovala neviđenim nasiljem.
Ubijeno je najmanje šest radnika, više od 50 ih je povređeno. Bilo je žrtava i sa druge strane, nekoliko radničkih vođa je osuđeno na smrt dok su pojedini morali na višegodišnju robiju.
I formalno, 1891. godine ovaj datum izabran je za Međunarodni praznik rada u znak sećanja na događaje u Čikagu.
U Srbiji 1. maj je po prvi put obeležen 1893. godine masovnim skupom u Beogradu.
Poslednjih godina širom sveta, posebno u nekim evropskim zemljama praznik dobija na značaju, a kao razlog za to najčešće se ističu sve prisutnija raslojavanja u društvu i oštrije podele na bogate i siromašne.
Iako je srpski Zakon o radu jedan od najrestriktivnijih, a plate među najnižima na starom kontinentu, 1. maj se u Srbiji najčešće obeležava u prirodi uz obilje hrane i pića i bez ikakvih opterećenja svakodnevicom.
Tako se Međunarodni praznik rada u Srbiji po mnogo čemu razlikuje od “proslava” u razvijenom i sve udaljenijem bogatom svetu.