Obično nedeljom, i ponekad drugih dana, sedeli smo na Šerifovoj terasi, pijuckali rakiju, slušali muziku i razgovarali. Razgovarali smo o svemu. Sećali se dana kada sam i sam, davne 1996.godine, došao na Radio Kragujevac – u njegovu kuću.
Šerif me je poveo u Tekiju u koju sam i danas zaljubljen. Sa Dunavom me upoznao. Onim Dunavom čiji život je na nekoj drugoj, mističnoj strani sveta, daleko od udžbenika geografije… Jer Šerif je, verujem sada, bio drevni Argonaut zarobljen u telu Kragujevčanina, Šumadinca, Novokolonca, Roma… Zarobljen u svemu onom što je bio. A bio je mnogo. Bio je takav da se i “zarobljen” osećao slobodnim. Prevelika duša u premalom telu – zato je valjda sloboda bila Šerifovo životno opredeljenje i cilj.
Poslednji put, uz nesvakidašnje dobru “dunju” bio je posebno govorljiv. Ne ono “kao da je znao” nego ono što smo nas dvojica znali… I još poneko.
“Danas sam sišao do “Stare Srbije” i podelio viršle onim mojim mačkama – sokačarama. Jedna mi se, skotna, pojavila posle par dana. Brinuo sam. A ona mukica ima sise do asfalta, ko zna koliko mačića”.
Šerif je voleo muziku koliko i život. Tog dana pustio mi je na svom blutut uređaju nekog divnog romskog harmonikaša koji je na dirkama opisivao gradove koje je posetio.
Pričao mi je o bratu Rajku, o svojoj Ruški i Mari… Pričao je o svima i svemu koje je voleo. Pričao je o Mariji. Ne zvezdi i pobednici Evrosonga nego o “piletu” koje je kad se rodilo htelo da bude soko. I postalo.
Pričao mi je o svom romskom poreklu i Čarliju Čaplinu, koji je bio Rom. Umeo je da govori “ciganski” ali nije ga koristio.
“Na ciganskom se peva. Ko ne ume da peva, nema potrebe da govori. To se bre peva”, kazao je poslednje nedelje na svojoj uređenoj terasi kada sam mu, pre desetak dana, zadnji put bio gost.
Šerif nije umeo da peva ali je pevao. Prisustvom i dobrom namerom. Pevao je životom koji je živeo i delio pesmu sa onima koje je voleo. A voleo je. Mnogo i svakog.
Na nebu sigurno postoji okean, more, reka, potok jezero… Tamo na udicu stavi parče svoje dobre duše… Nema šta na to neće da se upeca. Ti, kao i uvek, poljubi i vrati.
Srđan Stošić