“Rođena sam u Kragujevcu, u njemu živim, ali se porodice ne sećam. Svi moji odavno nisu na ovom svetu. Detinjstvo nisam imala, sve čega se sećam su otpaci koje sam krala ili ponekad od nekoga dobila zalogaj.
Češće od hrane dobijala sam udarce. U telo, u glavu… Bežala sam koliko sam mogla, uvek prestravljena i najveći deo života tužna. Nikada nizašta kriva, uvek progonjena. Moj život je zbornik trauma. Sada sam trudna. Nemam gde i nemam odavde kuda.
Ja sam Kragujevačanka i…
Rodiću mačiće, naravno ako nekog psa ne napujdaju na mene, a ja sa velikim stomakom ne uspem da pobegnem. A umorna sam od bežanja. Mnogo. I slaba sam. Bila bih i gladna da uz mene nisu par studentkinja koje povremeno dolaze da me nahrane i divna gospođa N.V. Ona je skoro uvek tu. Napravila mi je kućicu ali se komšije bune. Grde je, mene teraju i tuku. Bojim se da omacim svoje mačiće jer svet u kome će živeti nije dobar. Ako prežive. I ako ja preživim. Brinem jer ću prvi put biti majka. Brinem jer će i mene možda konačno oterati, otrovati ili mi učiniti neko drugo zlo.
Ja nisam važna, neka bude, ako tako mora, kao što je bilo i mojoj porodici. Samo, molim vas komšije, moji Kragujevčani, neka se neko pobrine za moju decu…
Jedna divna gospođa i studentkinje iz komšiluka neće moći sve same.
Dopustite da moji mačići predu vašoj deci oko nogu dok zajedno trčkaraju po travnjaku i pesku.
Eto, samo vas to molim”.